Potreba.
Iskreno, uzasno mi je mrsko da pisem, iako ima toliko toga sto bih voljela zabiljeziti ovdje. Mislim da su bitne dvije stvari: -Leptirici su sve snazniji. --Svaki kraj je i novi pocetak.-
 |
Otvori blog |  |
...
Iskreno, uzasno mi je mrsko da pisem, iako ima toliko toga sto bih voljela zabiljeziti ovdje. Mislim da su bitne dvije stvari: -Leptirici su sve snazniji. --Svaki kraj je i novi pocetak.-
Opet se javljaju. Zbog -njega-. Ali, -novog njega-. A ne znam iskreno ni da li zelim to.
Otvorila oci.. Pogledala kroz prozor.. "JEL' ME ZEZAS!!??"
" Ne znadosmo u prijateljstvo pretvoriti ljubav, sto morala je proci. Koliko izlisnih uvreda, koliko jalovih rana! Sad plutamo, u mirnom i hladnom moru bola, dvije sante: jedna muskog, druga zenskog spola. A kad i to prodje - jer i to ce proci- hocemo li moci jedno drugom gledati u oci? "
.. da te oci ne vide, ne bih znao da su poljupci tudji po tebi! "
Pitam se samo Boze, do kada ce da me -proganjaju- djecije gluposti. Sve sa njim je bilo upravo to, -glupost-. Ali, i dalje je tu. Taman kad pomislim -Gotovo. Nestalo je.- nesto se desi. Tako bezvezna sitnica je razlog sto vec drugu noc zaredom ne mogu da spavam, muka mi je -konstantno-, osjecam se iznemoglo, prazno, tuzno... a bilo je dobro. Ja sam bila dobro.
Zasto je tako tesko staviti tacku na pricu ciji je kraj vec davno potvrdjen?
Zasto se sve vrti u krug, iznova i iznova i iznova? ....
Boze dragi daj mi strpljenja, snage mi je vec ponestalo..
Sretan ti rodjendan.
Stvari u mojoj glavi postaju ili crne ili bijele. Nema sredine. Jutros nesto razmisljam, dobro je kada si dijete- sto nekako znaci da ti je najveca briga npr. neodlucnost pri izboru igrice ili necega slicnog. Isto tako, dobro je i kada si u potpunosti zreo i sto bi rekli "svoj covjek" tj. odrastao. Ove varijante izmedju mi se uopce ne svidjaju. Nazad, da budem dijete, e to ne mogu. Mogu naprijed, da postanem konacno -odrasla-. Zurim prema tome ali to se kao iz inata odugovlaci. Mozda mi se samo cini, ali eto.
"Oborio sam pogled, nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanja na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu."
PS. Sad me nesto navede da razmisljam o samoci. Sjetih se koliko zapravo nesmotreno sami sebe dovedemo do tog stanja i kako nazalost to poslije jako boli. Razumijem da u odredjenim periodima moze biti potrebna, ali ona na kraju donese samo pregrst losih navika. Jedna od najporazavajucih cinjenica je da je licni izbor, sto je iz ove moje sadasnje perspektive zaista tragicno.
Bavim se svim i svacim samo da ne bih razmisljala o glupostima. A one opet pronalaze put do moje glave. Strasno.
Gleda ona mene, gledam ja nju. Ja korak nazad od nje, ona dva prema meni. Ja dva nazad, ona tri prema meni. Govorim joj -necu te pojesti, bezveze me samo mamis; a ona sva sigurna u sebe elegantno se opet priblizava, vjerovatno misleci -ooo itekako hoces, pa vidi me kako sam slatka i primamljiva. Okrenem se da je ne gledam, ona me doziva. Odem u drugu prostoriju, i dalje je cujem. Odlucim se ipak za jedan komadic, popustit cu ali ne skroz!... Ucinjena je strasna greska! Jer nakon jednog komadica, slijedi drugi. Iako po pravilu ne mora (kazu sto uradis jednom mozda i neces uraditi drugi put, ali sto uradis i drugi put sigurno ces i treci!) Tako ja uzmem jedan komadic i udaljim se. Medjutim, nisam mogla da odolim. Uzela sam i drugi, i treci, i cetvrti, i peti.... i osamnaesti. Da osamnaest kockica Schogetten Trilogia cokolade. Jednostavno ne znam reci -ne- cokoladi. Ne znam i ne mogu. Idem se baciti na citanje knjige da zaboravim na grijeh ucinjen prema mom tijelu i pokusajima da odrzavam ovu kilazu. :P
Postala sam katastrofalno-lahko-zaljubljive- prirode. Zaljubim se u cvijet. Knjigu. Pjesmu. Rijeci. Ovo kod onog. Ono kod ovog. Hranu. Sunce. Boju. Miris. Toplotu. Zaljubim se u zaljubljivanje. Da li je to dobro ili lose?
.. i mene ce naci jednom, hoce, inshAllah :)
.. da svi ovi ruzni osjecaji vec jednom prodju, ali oni se samo smjenjuju, svaki put dolaze u novijim oblicima i ja im, cini mi se, ne mogu nista.. Opet one suze.. Boze, Boze..
- Potrebno mi je, duso, s vremena na vrijeme, da vjerujem kako nekog volim, i ljubim, u jutrima ovim, punim strave, a pustim... - A.S.
*Those who stand for nothing, fall for anything ! *
Eh sto mrzim kada ljudi nemaju svoje "ja" ! nego..
" Mada svaki put uredno nešto poželim, želje mi se baš i ne ispunjavaju. Negde je zapelo... Možda se ispunjavaju nekom drugom? Ne bi bilo prvi put... Nema veze, ne ljutim se. Dobre su to želje, šteta bi bilo da samo tako propadnu. " Đ.B.
Volim biti ovdje. Ispravak. Voljela sam biti ovdje.
Danas, igrom slucaja, zapoce jedno kratko predavanje o strahu. Kad god se specijalno trudim da zapamtim nesto, kao iz inata moj mozak to zaboravi rekordnom brzinom. Ali dobro.. poenta price je uglavnom bila da covjek sve radi iz nekog straha. Ne onog tipa, ~I am scared of the darkness, because I see dead people~, vec onog nazovimo ga ~egzistencijalnim~. Ja se recimo plasim svega. Pocevsi sa najbanalnijim stvarima npr. da li ce nova pozadina na desktopu biti –baksuzna-; pa do onih nekih recimo „ozbiljnijih“ npr. hocu li umrijeti sama sa svojim mackama (nemam macke da se razumijemo) ali ono, ne moze covjek da ne razmislja o tome.. Onda dodjemo i do straha od svega -onozemaljskog-.. i cini mi se da to sve ide u nedogled.. zacarani krug.. Trenutno se moj najveci –ovozemaljski- strah zasniva na mogucnosti pogresnog izbora. Pomalo mi je cak i jezivo to sto taman kad pomislim da sam odlucila na koji nacin donijeti prvu zivotnu odluku, desi se nesto na sto ni u snu ne pomislim, i sve pada u vodu..
Zasto ljudi ne prave razliku izmedju ova dva pojma?
Ovih dana, skoro u svemu, pronalazim makar i najtanju nit patetike.. *Svi sanjaju raj, a niko na kraj da pristane!
Iskreno se nadam da je ovaj snijeg samo Njegova sala za prvi april i da ce nas uskoro obasjati sunce :) definitivno ne zelim opet nositi one debele jaknetine, salove, kape, rukavice, cizme.. -the list is endless. I skoro da zaboravih; bas me zanima ima li iko na svijetu ko nije bio -zrtva neke nesretne ljubavi- ?
Zbunjena sam. I uplasena. Ne smijem vjerovati u nemoguce. A za sta kazemo da je -nemoguce-? Ne zelim da prolazim kroz iste stvari. Jednom sam naucila lekciju i dovoljno mi je. Sasvim dovoljno. Citam ovdje o toliko sretnih ljubavi. Jos vise citam o onim nesretnim.. I oci mi redovno zasuze..
Krenuh ovo pisati sa jednom namjerom, a sada mi je u glavi sasvim druga. Sama je od sebe dobila taj drugi, izmijenjeni oblik.
Znam, nije bitno kako, ali znam sta slova mogu da urade. Imaju veliku moc. Zavedu. Ocaraju. Pa onda iznenada, razocaraju! Zato ih se plasim. A sve jace djeluju na mene. Postajem ovisna o njima. Ne, nikako im ne zelim postati sluga. Nikad. Ja gospodarim njima. Ja odlucujem.
Cini mi se vec da mi to izmice kontroli. Iskreno, ne znam ni pravi razlog tome. Da li je usamljenost to sve napravila? da li zelja za necim posebnim? da li moje nestrpljenje?
Eto sad vise ne znam ni sta sam htjela reci, ni sta je bila poenta posta, cak se nije javilo ni ono -makar trenutno olaksanje- nakon pisanja..
Nisam se odavno isplakala. Ocigledno je vrijeme!